Svjetski priznat i poznat gitarista Miloš Karadglić vratio se graciozno na izvođačku scenu koncertom na obali Luštice. Nasmijan i željan nastupa Karadaglić je u razgovoru za „Dan”, uoči nastupa, rekao da povredu šake, zbog koje je morao da pauzira godinu dana i da ne svira, smatra sastavnim dijelom života i umjetnosti, kao što je to i u sportu: „I mi smo ljudi od krvi i mesa, dešavaju se takve stvari”, kaže Miloš.
● Šta je u svemu tome što se desilo nakon povrede bilo dobro za Vas i Vašu umjetnost?
– Vrijeme da se o svemu razmisli, da se prikupi nova energija, nove ideje i da se krene dalje. Godinu dana i nije tako puno u odnosu na ljudski vijek i to nije pauza, to je jedno vrijeme koje se isto koristi za mnogo komplikovanije radnje i kreativne varijante, nego dok se svira. Kao umjetnik, kad si na koncertu svaki drugi dan, i kad si u avionu između koncerata, nemaš vrijeme za sebe i za razmišljanje o sebi, nego samo iz sebe crpiš jednu istu stvar. A napraviti pauzu godinu dana je bogomdano da sve to slegne i da se prikupi energija za dalje. Takav sam tip, strašno sam posvećen, ne opraštam sebi, uvijek može bolje, uvijek može više, i da se nije desila povreda, ne bih ni primijetio da treba da napravim malu pauzu. Malo sam promijenio način vježbanja i rada, količinu vremena koje provodim za gitarom: mentalno vježbanje, rad na sebi, na unutrašnjem miru, jer muzika dolazi iz same srži tvog bića, iz tišine, a ako vlada haos oko te srži, onda je teško da ona dođe do izražaja. Najiskrenije znam i osjećam upravo sad da ono što slijedi u narednom periodu će biti u umjetničkom smislu možda mnogo bitnije i značajnije za mene, nego ovo dosad. Možda bliže onom Milošu koji živi unutra, a sad sebi to mogu da priuštim, jer imam veliku sreću da i publika i ljudi i cijeli establišment koji živi i radi oko mene, svi smo shvatili da imamo jedan cilj – da proizvedemo najljepšu muziku koju imamo u sebi. Za to je bilo potrebno malo vremena i sad smo na pravom putu.
● Koliko Vam znači to što novo poglavlje u Vašoj karijeri počinjete na Luštici koncertom sa prijateljima, sopranistkinjom Pumecom Mačikiza i String Attached Quartetom?
– Značajno je u smislu što jedva čekam da sviram, da izvedem koncert pred ljudima, jer nisam svirao koncert godinu dana, znači mi što je to upravo ovdje jer volim da sviram ovdje, volim da sam okružen ljudima koji mi daju lijepu energiju, a to je uvijek slučaj kad sviram ovdje u Crnoj Gori, zato što sam kući, što mi je tu porodica, što sam jednostavno „zaštićen” od tih nekih stvari sa kojima moram da se nosim u svijetu.
● Još ste ekskluzivac „Dojče Gramofona”- da li s obzirom na povredu i pauzu, možete da odgovorite zahtjevima ugovora sa tom muzičkom kućom?
– Kad ste vezani ugovorima koji su tako dugoročni, onda postoje planovi, rasporedi, a među nama je uvijek postojao sklad i sve to što se dešava, uvijek se dešava uz dogovor. Za razliku od dosta mojih kolega ja se stvarno ni u jednom momentu ne mogu požaliti na ljude sa kojima radim, jer je to stvarno „tim snova” - i u vremenima kad sam svirao 120 koncerata u godini i ove godine kad nije bilo koncerata, zbog toga što smo svi u tome zajedno i jedini način da se napravi prava stvar i postigne uspjeh jeste ako smo u nečemu zajedno i ako dijelimo cilj – ljubav prema tome što radimo.
● Koji Vam je „konkretniji” zajednički cilj u narednom periodu?
– Postepeno ću razviti svoj koncertni raspored, u septembru ću otputovati za Hong Kong, odatle ću da krenem dalje, sa par koncerata u mjesecu, a onda malo više, a za godinu dana će biti velika premijera u Rojal Albert Holu, na Bi-Bi-Sijevom Proms Festivalu, Koncert za gitaru i orkestar koji je Džobi Talbot napisao za mene i to će biti taj veliki internacionalni „kambek”. Poslije toga će biti opet uzbudljivo, ti rasporedi su svi stavljeni na svoje unaprijed i sve to čeka. Svemu tome se radujem jer posao koji radim volim zaista najviše na svijetu.
● Imate li novih ideja, šta biste voljeli još da snimite, istražujete, svirate?
– Toliko ima tema koje bi mogle da se obrade u umjetničkom smislu, jako je bitno izvući iz svih tih ideja onu pravu, a za to upravo treba vrijeme. Zbog toga sam srećan što sam u proteklih nekoliko mjeseci imao vrijeme da intenzivno razmišljam o tome, da razgovaram sa prijateljima i kolegama i vidim što i kako dalje.
● Koliko je važno da država prepozna kvalitet i da stane iza toga?
– Za sve treba podrška, trebaju pravi ljudi, pravi prijatelji. Situacija se mijenja, ali mi smo tu isto da se prilagodimo i idemo dalje, a ko ima želje i vjere, biće svega.
M.D.Popović


Iza KotorArta stojim srcem

● Nosite titulu „Ambasador KotorArta”, da li je to za Vas dodatna obaveza ili ljubav?
– Sad zvanično, a prije nezvanično, jer KotorArt je nešto iza čega ja stojim svim svojim srcem, festival u koji vjerujem i kojem se vraćam svake godine i iz potrebe i iz ljubavi i zbog muzike i svega onog divnog što nosimo odavde i što, ako smo otišli, trebamo i s vremena na vrijeme da vratimo u postojbinu.